Ajahn Chah

Uvaženi ajahn Chah (ajahn/adžan znači "učitelj") rođen je 17. lipnja 1918. u tipičnoj seoskoj obitelji u regiji Ubon Rachatani, na sjeveroistoku Tajlanda. Tijekom djetinjstva je po uvriježenom običaju, poput svih drugih dječaka u ruralnom Tajlandu, proveo tri godine u seoskom samostanu. Tamo je uz osnove Buddhina učenja, naučio i čitati i pisati. Po povratku u svjetovni život, pomagao je svojim roditeljima. No, redovnički život ga je privlačio, te je početkom svojih dvadesetih (26. aprila 1939) ponovo stupio u samostan, ali ovaj puta kao bhikkhu odnosno budistički redovnik.

Prvih pet godina svog redovničkog života posvetio je proučavanju Buddhina učenja – Dhamme, discipline, pālijskog jezika i svetih spisa. Očeva smrt ga je probudila za prolaznost života i potaknula na duboko razmišljanje o pravom smislu života. Unatoč intenzivnom studiju i poznavanju pālija, nije se približio osobnom uvidu u kraj patnje. Osjetio je razočaranje i pojavila se želja da pronađe pravu suštinu Buddhina učenja. Napokon je 1946. godine napustio studij i krenuo na tudong, prosjačko hodočašće. Pješice je prešao 400 km središnjeg Tajlanda. Spavao je u šumi i živio od milostinje.

Zaustavio se u jednom samostanu u kojem su vinayu (redovničku disciplinu) pažljivo proučavali i prakticirali. Tamo su mu pričali o uvaženom učitelju ajahn Munu Bhuridatti, iznimno cijenjenom majstoru meditacije. Žarko je želio upoznati tako usavršenog učitelja, i pješice se uputio na sjeveroistok, kako bi ga potražio. Počeo je posjećivati druge samostane, potanko je proučavao redovničku disciplinu i doživio kratak, ali prosvjetljujući susret s uvaženim ajahn Munom, najznačajnijim tajlanskim šumskim majstorom meditacije toga doba. U to se vrijeme ajahn Chah bavio ključnim problemom. Proučavao je učenja o moralu, meditaciji i mudrosti, ali nije znao kako bi to o čemu su spisi potanko i podrobno pisali, zaista i ostvario. Ajahn Mun mu je kazao da je Buddhino učenje, unatoč svojoj opsežnosti, u biti vrlo jednostavno. Potrebno je samo uspostaviti pozornost, i pratiti sve što se pojavljuje u srcu – umu. Točno to je pravi način primjene učenja. Ovo sažeto i izravno učenje bilo je otkriće za ajahn Chaha i promijenilo je njegov pristup vježbanju. Put je bio jasan.

Sljedećih sedam godina je ajahn Chah živio životom asketskog redovnika u strogoj šumskoj tradiciji, provodeći svoje vrijeme u šumama, spiljama i mjestima za spaljivanje mrtvaca, što su savršena mjesta za razvijanje meditacijske prakse. Putovao je zemljom u potrazi za mirnim i izoliranim mjestima kako bi produbio meditaciju. Živio je u džunglama s tigrovima i kobrama, te razmišljao o smrti, pokušavajući prodrijeti do pravog smisla života. Jednom je meditirao na mjestu za kremiranje leševa, kako bi izazvao i konačno prevladao svoj strah od smrti. Dok je sjedio smrznut i promočen u oluji, suočio se s krajnjim očajem i usamljenošću redovnika-beskućnika.

Nakon mnogo godina putovanja i prakse, pozvali su ga da se naseli u šumi nedaleko selo u kojem je rođen. Ta je šuma bila nenastanjena, poznata kao mjesto na kojem borave kobre, tigrovi i duhovi. Kako je sam kazao, bilo je to savršeno mjesto za šumskog redovnika. Ajahn Chahov cjeloviti pristup meditaciji i praksi Dhamme, te jednostavni i izravni način poučavanja s naglaskom na praktičnoj uporabi i uravnoženom pristupu, počeo je privlačiti brojne redovnike i laike. Tako je oko adjan Chaha nastao veliki samostan, jer je sve više redovnika, redovnica i laika dolazilo slušati njegova učenja i vježbati s njim.

Praksa u Wat Nong Pah Pongu bila je vrlo neumoljiva i stroga. Ajahn Chah je često gurao redovnike do njihovih krajnjih granica. Iskušavao bi njihovo strpljenje, kako bi razvili strpljivost i odlučnost. Ponekad bi započinjao duge i naizgled apsurdne radne projekte, kako bi spriječio njihovo prijanjanje za mirnoću. Naglasak je uvijek bio na poučavanju o stvarima kakve jesu, te na striktnom poštivanju vinaye.

Ajahn Chahov jednostavan, a ipak dubok stil poučavanja osobito je privlačio zapadnjake. Mnogi su došli studirati i prakticirati, a dobar dio njih ostao je više godina. Godine 1966. došao je kao prvi zapadnjak u Wat Nong Pah Pongu uvaženi ajahn Sumedho. Novo-zaređeni ajahn Sumedho je zapravo svoju prvu vassu1 ("kišno" povlačenje) preživio prakticirajući intenzivnu meditaciju u samostanu blizu granice s Laosom. Iako je njegov napor urodio plodovima, ajahn Sumedho je shvatio da mu je potreban učitelj, koji bi ga poučio svim aspektima redovničkog života. Slučajno je jedan od ajahn Chahovih redovnika koji je malo govorio engleski, posjetio samostan u kojem je živio ajahn Sumedho. Kad je ajahn Sumedho čuo za ajahn Chaha, zamolio je svog tadašnjeg učitelja da mu dozvoli da ode od njega i ode s redovnikom u Wat Nong Pah Pong. Ajahn Chah je bio spreman primiti novog učenika, ali uz uvjet da on kao zapadnjak ne traži nikakve posebne privilegije. Morat će jesti istu jednostavnu hranu koju dobivaju kao milostinju i prakticirati na isti način kao i drugi redovnici u Wat Nong Pah Pongu.

Od tada je broj stranaca koji su došli učiti od ajahn Chaha stalno rastao. U vrijeme kada je ajahn Sumedho imao za sobom pet vassa2, ajahn Chah je smatrao da je dovoljno kompetentan da poučava druge. Nekolicina novih redovnika odlučila se ostati u samostanu i vježbati. Tijekom ljeta 1975. ajahn Sumedho i nekoliko zapadnih redovnika proveli su neko vrijeme u šumi nedaleko od Wat Nong Pah Ponga. Lokalni mještani su ih zamolili da ostanu tamo i ajahn Chah je to odobrio. Tako je nastao Wat Pah Nanachat ("Međunarodni šumski samostan"), a ajahn Sumedho je postao prvi ne-Tajlanđanin predstojnik samostana u Tajlandu.

Godine 1977. je engleska budistička zajednica pozvala ajahn Chaha i ajahn Sumedha u posjet Velikoj Britaniji. Svrha ovog posjeta bila je uspostavljanje lokalne budističke zajednice. Kada je ajahn Chah vidio da postoji ozbiljan interes, ostavio je ajahn Sumedha s dvojicom svojih zapadnih studenata koji su također bili u posjeti Europi, u Londonu, u Hampstead Vihari3. Ajahn Chah se vratio u Britaniju 1979. kada su redovnici otišli iz Londona u novootvoreni budistički samostan Cittaviveka, u mjestu Chithurst u Sussexu. Potom je otišao na gostovanje i poučavanje u Americi i Kanadi.

Godine 1980. ajahn Chah je sve više osjećao simptome vrtoglavice i gubitka pamćenja, od kojih je patio već nekoliko godina. Godine 1980. i 1981. ajahn Chah je proveo 'kišno povlačenje' izvan Wat Nong Pah Ponga, jer se njegovo zdravlje pogoršalo zbog iscrpljujućih učinaka dijabetesa. Zbog napredovanja bolesti koristio je vlastito tijelo kao učenje, kao živi primjer nestalnosti svih stvari. Neprestano je upozoravao učenike da si pronađu pravo utočište u samima sebi, jer on više neće moći dugo poučavati. Godine 1981. podvrgnut je operaciji, koja nije uspjela zaustaviti početak paralize. Na kraju je postao potpuno vezan za krevet i više nije mogao govoriti. To nije zaustavilo sve veći broj redovnika i laika koji su dolazili prakticirati u njegov samostan i za koje je učenje ajahn Chaha bilo stalni vodič i inspiracija.

Nijem je u krevetu, njegovan od svojih redovnika i novaka proveo nevjerojatnih deset godina. Ajahn Chah je umro 16. siječnja 1992. u starosti od 74 godine. Iza sebe je ostavio uspješnu zajednicu samostana i svjetovnih učenika u Tajlandu, Engleskoj, Švicarskoj, Italiji, Francuskoj, Australiji, Novom Zelandu, Kanadi i SAD-u. Kasnije su uspostavljeni samostani i u Portugalu, Brazilu, Norveškoj, Njemačkoj i Sloveniji. U njima se nastavlja prakticiranje Buddhina učenja, nadahnuto ovim velikim učiteljem meditacije.

Iako je ajahn Chah preminuo 1992. u Wat Nong Pah Pongu i područnim samostanima i dalje se obuka odvija na način na koji ju je on uspostavio. Područnih samostana je u Tajlandu više od 200. Disciplina u njima je stroga, što omogućuje da se živi jednostavan i čist život u skladno organiziranoj zajednici, gdje se vrline, meditacija i razumijevanje mogu vješto i kontinuirano razvijati. Obično postoji zajednička meditacija dva puta dnevno, a ponekad i predavanje starijeg učitelja, ali srž meditacije je sam način života. Redovnici ručno izrađuju stvari, bojaju i šivaju vlastitu odjeću, sami izrađuju većinu svojih potrepština i savršeno održavaju samostanske zgrade i okolicu. Žive vrlo skromno i slijede pravila asketizma, jedu jednom dnevno hranu koju dobivaju kao milostinju i imaju ograničen posjed stvari i odjeće. Pojedine kolibice (kutiji) su raspršene po šumi, a u njima u samoći žive i meditiraju redovnici i redovnice, te prakticiraju meditaciju u hodu po očišćenim stazama pod drvećem.

Mudrost je način života i postojanja, a ajahn Chah je pokušao održati jednostavni monaški način života, kako bi ljudi svaki dan mogli učiti i prakticirati Dhammu. Ajahn Chahov prekrasno jednostavan stil učenja može lako zavarati. Često, nakon što čuje nešto više puta, naš um odjednom sazrijeva, a učenje dobiva mnogo dublje značenje. Bilo je divno gledati ajahn Chahov iskusan način izlaganja Dhamme u trenutku, sada i ovdje, te njegovo razumijevanje i osjećaj za svoju publiku. Ponekad se njegova učenja zapisana na papiru čine neprikladna ili čak kontradiktorna! U tom se slučaju čitatelj treba podsjetiti da su te riječi zapis životnog iskustva. Ako se čini da učenje ponekad odstupa od tradicije, treba napomenuti da uvaženi ajahn uvijek govori iz srca, iz dubina vlastitog meditativnog iskustva.


1Vassa – tromjesečno godišnje "kišno" povlačenje, koje počinje punim mjesecom u srpnju i traje do punog mjeseca u listopadu, odnosno razdoblju monsuna u Aziji. Tradicionalno budistički redovnici su tijekom tog razdoblja ostajali na jednom mjestu.

2Staž redovnika tradicionalno se ne izražava u godinama, nego brojem vassa, odnosno kišnih povlačenja koja su proveli u samostanu.

3Vihara – budistički samostan

(C) SloTheravada, 2023